Vraćam se ja tako iz škole posle sedam napornih napornih časova, još su poslednja dva bila skraćena, i još sve razmišljam kako ću poraniti na engleski. Idem preko Terazija, dolazim do palate Albanija i u tom trenutku se zaustavljam. U roku od par sekundi mi kroz glavu proleću razne stvari, ali se primarna vrti oko toga da li da idem preko Tga ili da se spustim niz podzemni prolaz. Misteriozna tajna sila, ili kako bi to neki rekli glasić iz potiljka, kaže mi da je iz nekog nepoznatog razloga bolje da skrenem levo. Naravno ništa od ovoga mi u tim trenucima nije delovalo značajno. Prolazeći pored izloga Turističke agencije Beograda primetih dve devojke kako ulaze u radnju. Jedna je visoka brineta, dok je druga poprilično niža i ima kosu crne boje. Prilazim nižoj i dodirnem joj rame… Ispostavlja se da su to moje drugarice iz Tirane (Albanija) koje sam upoznao na putovanju u Makedoniji ovog leta. Zamislite vi to.

Tri dana ranije

Nedelja 20. septembar 2009. Ili kako bi opet to neki nazvali dan D. Dan tolerancije i ravnopravnosti. Dan ponosa i sreće… Dan kada sam bio uplašen. Pola osam. Uporno okrećem razne brojeve kako bih ubedio nekoga da ide sa mnom da se vidim sa dve drugarice iz Albanije koje su ovih dana u Beogradu. Već me hvata panika, jer su svi (bliži mi) prijatelji zauzeti u tom trenutku ili uopšte nisu u Beogradu. Mimi, vršnjačka edukatorka koja je sa mnom angažovana na projektu Srbija zona NEnasilja, pristaje da nam pravi društvo. Osećam se veoma srećno što ću se napokon videti sa drugaricama koje nisam video još od jula, a kada smo se rastajali moram priznati da sam najmanje mislio da ću njih prve videti posle tog seminara. Planiram da (na predlog Miloša u Nišu) objavim još postova o svim avanturama kroz koje sam prošao ovog leta, a bleje mi tu na hardu neobjavljenje.

Našli smo se kod hotela Moskva i krenuli ka ulici Strahinjića Bana. Dotična ulica poznatija je pod nazivom „Silikonska dolina“, zbog jelte svih silnih silikona koje tamo imate prilike videti. I po besnim kolima takodje. I Visokim (da, to je veliko V) cenama u kafićima… E baš u toj ulici se nalazi moj omiljeni, a i najjeftiniji kafić u gradu. Kad kažem kafić, mislim na onaj za izlazak, mada u ovom slučaju pravilnije je reći onaj u koji možete i izaći. Pored toga odličan je i za neplaniranu kafu, onako s nogu. Mi nekako taj kafić oduvek zovemo Radionica, iako mu je pravo ime Brat Fidel. Ali to je od skoro, od kada se prebacio u lokal preko puta. U svakom slučaju informacije o pomenutom kafiću možete pronaći i ovde. Moje prvo iskustvo sa Radionicom bilo je još pre par godina kada smo tamo slučajno navratili na jednom okupljanju forumaša hpserbia.com sajta. U nekom od narednih postova biće više informacija o njima :)

Dok smo čekali Mimi na Trgu, okruženi gomilom ljudi u majicama sa natpisima tipa „Obraz“ ili „1389“, one počeše da pričaju kako su imale prilike da se prošetaju par puta po Beogradu u potrazi za suvenirima, ali kako u Albaniji cene nisu toliko visoke. Takodje, prepričale su mi ceo proces dobijanja viza za Srbiju za nekoga ko živi u Albaniji, kako nemaju direktnu liniju Tirana-Beograd autobusom, niti vozom, jer jelte žive u Albaniji. Kada je u Albaniji drugačije ovo, u Albaniji je drugačije ono… I tako se ta reč Albanija ponavljala iznova i iznova, a meni je već postajalo neprijatno, što nikako nisam želeo da one primete. Primetio sam da nas pojedini ljudi u blizini posmatraju sa negodovanjem. Sva sreća pa je Mimi ubrzo došla pa smo otišli odatle, iako je (sad kontam) taj isti Trg sa mnoštvom policije, verovatno bio mnogo sigurnije mesto za naš boravak od mračnih ulica Dorćola.

Ali kada pogledam na to veče, pa nama je bilo super. Radinica, poznata po svojim „čudnim“ cenama koktela (ali da sad ne otkrivam mnogo, jer spremam post i o tome) mnogo se svidela prijateljicama iz Tirane. Pričali smo u glavnom o tome šta nam se dešavalo posle seminara, mada smo se dotakli i težih političkih tema. Političkih tema u smislu prepričavanja prošle i trenutne političke situacije i scene ovde i tamo. Naravno iz naše perspektive. U svakom slučaju dovoljno je reći da se Mimi smorila xD Docnije, kada je došlo vreme za rastanak, pozdravio sam se sa njima (poljubili smo se dva puta, mada ja nisam obratio pažnju na to dok već nije bilo gotovo, ali kontam da mi ne smeta, jer ih dovoljno poznajem da znam da to nisu uradile namerno već čisto iz navike) i rekao im da se zbog raznih obaveza verovatno nećemo više videti te nedelje.

I sada ponovo pročitajte prvi paragraf. Baš sam se čudno osećao u tom trenutku.Kapiram da je ovo veoma konfuzno, ili jednostavno ne vidite poentu, jer je totalno izvučeno iz konteksta, ali nadam se da ću uspeti da približim situaciju postovima koji će dolaziti, a u kojima planiram malo da pišem i o putovanjima od ovde godine. (zapravo lažem, planiram puno da pišem o tim putovanjima)

Da li se vama desilo nešto tako? Makar neki predosećaj koji vas je odveo u prijatno iznenadjenje.. ili možda katastrofu? Da li poznajete nekoga iz Albanije i šta mislite o njima?

Pozadinska priča svega ovoga je… da ja zapravo blogujem :) Mada bih to više nazvao pisanjem, jer većinom ne objavljujem ništa od napisanog. Ali skapirah da nema čega da se stidim i da ovaj kreativni output (eto ti strane reči nesrBski sine, a baš sam se trudio da ih ne koristim) zaprvo i ne mora da bude tako loš. Samo par stvari treba napomenuti ovde, a to je da ću na ovom blogu verovatno pisati o ovako nekim „životnim“ stvarima (svima vama sa twitter-a poznati „pikila, kakila blog“), bar kod ne ispucam većinu tih tema, ili pak dok ne osetim potrebu da kažem nešto drugačije. Trudiću se da bar bude iole zanimljivo. Elem, sada bih hteo neke vaše komentare, jer sam ovo napisao direktno iz glave, tj. samo seo i napisao, jer sam jelte osetio potrebu da tako nešto uradim, a zapravo ni ne znam kako se pišu blogovi, kako treba organizovati tekst, sadržaj itd. Ništa nisam tražio po netu, za šta kontam da je loše, ali potrudiću se za sledeći put… Do tada me pratite na twitter-u :-)